.png)
Novi Sad (sr. Нови Сад/Novi Sad, mađ.Újvidék, sl. Nový Sad, rum. Novi Sad, |rusn.Нови Сад, njem. Neusatz (an der Donau), lat.Neoplanta, grč. Neofite[3]), grad na lijevoj obali Dunava u Srbiji, glavni grad Autonomne pokrajine Vojvodina. Pored užeg dijela grada, pod dijelove grada se svrstavaju i mjesta na desnoj obali Dunava, Srijemska Kamenica i Petrovaradin; ali i 13 naselja, koja se svrstavaju kao širi dio grada.
Novi Sad predstavlja upravno, gospodarsko, kulturno, prometno i znanstveno središte Autonomne pokrajine Vojvodine. Drugi je grad po broju stanovnika u Srbiji, poslije Beograda.
Upravna podjela
Četvrti Novog Sada
Većim dijelom i izvorno je u Bačkoj. Zbog pripajanja aglomeraciji Novom Sadu, u njega su ušli i Srijemska Kamenica i Petrovaradin, koji su u Srijemu. Novi Sad je u Južnobačkom okrugu.
Povijest
Novi Sad se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1640. godine, kao naselje oko mostobrana na bačkoj strani Dunava, preko puta znamenite Petrovaradinske tvrđave, pod nazivom Racka varoš odnosno Ratzenstadt(od mađarskog imena za južne Slavene Rasi ili Raci prema staroj srpskoj srednjovjekovnoj državi i gradu Ras). Službeno je uveden u katastar kao naselje 1694. godine. Nastao je kao pomoćno naselje Petrovaradinskom Šancu gdje su bili smješteni vojska, graničari i trgovci. Naseljavali su ga pretežno Srbi, Nijemci, Židovi, Mađari, Armenci i Grci, a iz najranijeg sačuvanog popisa za kojeg se zna se može prepoznati i hrvatske imena i prezimena [3]. Prostor Racke varoši prostirao se od današnje ulice Jovanovića Zmaja preko Pašićeve do zgrade Matice srpske. Drugi dio od kojeg je nastao današnji Novi Sad jest Hrvatsko Selo (Kroatendorf). Nalazio se kod današnjeg Urbisa/Informatike i studentskih domova. Najstariji zemljovid koji prikazuje Racku varoš i Hrvatsko Selo jest stari zemljovid Petrovaradinske tvrđave koji prikazuje bojište iz 1716., bitku na Vezircu. Grafika prikazuje i lijevu stranu Dunava, stari Novi Sad. Na slici se vidi da je Petrovaradin povezan s bačkom stranom dvama mostovima. Prvi je na mjestu gdje je današnja Varadinska duga. Preko ovog mosta koji je vodio kroz mostobran izravno se ulazilo u Srpsku varoš, ali opet preko jednog malog mostića, jer je iza Hrvatskog Sela bila šira suha greda koja se protezala prema istoku duž Dunava sve do Kaća. Na sjevernoj strani te suhe grede širila se velika močvara koja se prema Rackoj varoši znatno sužavala. Preko te močvare je u varoš vodio manji mostić. Drugi je most preko Dunava nešto poviše, sa Petrovardinske strane otprilike na mjestu bivše pivovare. Ondje je bila i jedna ulica koja se nosila ime Švapsko selo. Idući dalje na bačku stranu putem koji vodi preko mosta od Švapskog sela ide se naselje kojeg danas više nema. To je Hrvatsko Selo u kojem su bile dvije ulice. Nalazilo se malo dalje od dunavske obale, otprilike na mjestu gdje su danas porušeni stubovi željezničkog mosta i bulevar cara Lazara.[4]
Godine 1748. bogati građani Racke varoši odlaze u Beč, gdje za 80.000 rajnskih forinti kupuju od carice Marije Terezije status slobodnog kraljevskog grada. Ona tim povodom, 1. veljače 1748. (što je od 1996. i službeni Dan Grada) izdaje uredbu koja kaže:
Mi Marija Terezija, Božjom milošću carica rimska a kraljica Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Rame, Srbije, Galicije, Lodomerije itd. itd. dajemo glasom ovoga pismena na znanje svakome, koga se tiče.
[...]
...da taj toliko puta spominjani naš Petrovaradinski kameralni grad, koji leži na drugoj strani Dunava u bačkoj županiji na zemljištu Sajlovo, silom naše kraljevske moći i ugleda iz ranije navedenih razloga [...] učinimo svojim slobodnim kraljevskim gradom i da ga uvrstimo, primimo i upišemo u broj, krug i red ostalih naših slobodnih kraljevskih gradova našeg kraljevstva Ugarske tako i naših nasljednih zemalja, ukidajući mu dosadašnje ime Petrovaradinski Šanac, nađosmo za dobro da se ubuduće zove i da mu naslov bude Neoplanta, mađarski Uj-Videgh, njemački pak Ney-Satz.
[...]
...da taj toliko puta spominjani naš Petrovaradinski kameralni grad, koji leži na drugoj strani Dunava u bačkoj županiji na zemljištu Sajlovo, silom naše kraljevske moći i ugleda iz ranije navedenih razloga [...] učinimo svojim slobodnim kraljevskim gradom i da ga uvrstimo, primimo i upišemo u broj, krug i red ostalih naših slobodnih kraljevskih gradova našeg kraljevstva Ugarske tako i naših nasljednih zemalja, ukidajući mu dosadašnje ime Petrovaradinski Šanac, nađosmo za dobro da se ubuduće zove i da mu naslov bude Neoplanta, mađarski Uj-Videgh, njemački pak Ney-Satz.
Novi Sad uskoro postaje središte trgovine na Dunavu u južnoj Ugarskoj i najznačajniji kulturni i prosvjetiteljski centar Srba u Ugarskoj, zbog čega dobija i danas često korišten naziv Srpska Atena. U njemu je osnovano Srpsko narodno pozorište 1861., najstarije srpsko profesionalno kazalište, a također je postao i sjedište nedugo prije toga u Budimpešti osnovane Matice srpske.
1918. godine Novi Sad postaje dijelom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, a promjenom Ustava 1929. godine i glavni grad Dunavske banovine. Tijekom II. svjetskog ratanjime upravljaju fašisti mađarske hortijevskevojske i u tom razdoblju dolazi do velikog stradanja kako srpskog i židovskog, tako i drugog stanovništva, uključujući i Nijemce i Mađare. Oslobođen je od okupatorske vlasti 23. listopada 1944. godine. U SFRJ postaje glavni grad AP Vojvodine kao i njen najrazvijeniji grad. Prema popisu iz 2002. godine na teritoriju grada živi oko 270.000 stanovnika, a na teritoriju cijele općine Novi Sad oko 400.000.
Novi Sad se može podičiti raznolikim značajnim građevinama, kao što su Gradska kuća iz 19. stoljeća, župna crkva Imena Marijina (popularno zvana katedrala) sagrađena 1896. godine, Saborna crkva i Vladičanski dvor Bačke episkopije Srpske pravoslavne crkve iz 19. st., druga po veličini sinagoga u Europi (nakon budimpeštanske) iz 1905., zgrada Izvršnog vijeća (bivše Banovine) iz 1936. arhitekta Dragiše Brašovana, zgrada Matice srpske (dar Marije Trandafil). Među spomenicima je najznačajniji spomenik gradonačelniku Novog Sada Svetozaru Miletiću ispred Gradske kuće, rad Ivana Meštrovića iz 1936., zatim spomenik žrtvama novosadske racije na Keju žrtava racije, rad Jove Soldatovića i mnogi drugi.
Nema komentara:
Objavi komentar