Dubrovnik (lat. Ragusium) je grad na jugu Hrvatske, administrativno središte Dubrovačko-neretvanske županije i jedno od najvažnijih povijesno-turističkih središta Hrvatske. Prema popisu iz 2011. godine Dubrovnik je imao 42.615 stanovnika[2], za razliku od 49.728 stanovnika prema popisu iz 1991.[3] U popisu iz 2011., 90,34% stanovnika izjasnilo se kao Hrvati.[1]
Godine 1979. grad Dubrovnik dodan je na UNESCO-ov popis Svjetske baštine.
Prosperitet grada Dubrovnika oduvijek se temeljio na pomorskoj trgovini. U srednjem vijeku postao je kao Dubrovačka Republikajedini grad-država na istočnoj obali Jadrana koji je konkurirao Mletačkoj Republici. Uz svoje bogatstvo i diplomaciju, grad je postigao izvanredan stupanj razvoja, posebno tijekom 15. i 16. stoljeća. Dubrovnik je bio jedan od središta razvitka hrvatskoj jezika i književnosti te su u njemu stvarali mnogi značajni hrvatski pjesnici, dramatičari, slikari, matematičari, fizičari i drugi učenjaci.
Povijest
Podrobniji članak o temi: Povijest DubrovnikaPočeci i širenje
Pogled iz zraka na grad Dubrovnik
Zidine grada
Postoji nekoliko teorija o osnutku Dubrovnika (lat. Ragusa), a općeprihvaćena je, da je Grad osnovan u 7. st., kada su se Latini iz grada Epidauruma (južnije od Dubrovnika, na istom je položaju današnji Cavtat), sklonili pred navalom Avara i Slavena na hrid Laus, što znači stijena (Laus → Lausium → Rausium → Ragusium → Ragusa)[4]. Kasnije su ti isti Slaveni izgradili naselje na južnim padinama brda Srđa, na kopnu preko puta hridi i nazvali ga Dubrava, što znači šuma duba (hrasta). Tijekom vremena su se naselja sve više povezivala, da bi se potpuno spojila u 11. st., nasuvši uski kanal, što ih je dijelio (današnja ulica Placa, tj. Stradun), a u 12. st. i 13. st.zaštitivši se potpuno obrambenim zidinama. Prema nekim drugim teorijama i antičkim natpisima, Dubrovnik je možda osnovan i prije 3. st., kao malo naselje na otočiću Laus.
Danas postoje nove nedoumice u pogledu nastanka Dubrovnika, jer su se obje gore spomenute teorije pokazale pogrešnima. Prilikom renoviranja Katedrale, duboko ispod temelja današnjeg zdanja nađeni su ostaci dvije nekadašnje crkve, jedne za koju se i prije znalo, i druge, još starije, datirane u 5. stoljeće. Kao dodatak promjeni teorije je i otkriće dijela dubrovačkih zidina, također datiran u isto razdoblje. Prilikom sondiranja Straduna, utvrđena je činjenica, da otočić Laus nikada nije postojao, jer sam Stradun nije nasip nego prirodna pješčana plaža, koja se prostirala između brda Srđa i hridinastog područja (rečeni Laus). Nove spoznaje, kao i otkriće grčkih novčića i keramike pod Malim mulom u luci, čini se, potvrđuju teze nekih povjesničara, da početci sežu davno prije 7. st., tj. u doba starih Grka. Postavka dr. Ničetića, kojom on dokazuje neminovnost postojanja jedne antičke luke između Budve i Korčule dodatno je dala na vjerodostojnosti teze o nastanku naselja još u grčko vrijeme.
Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi se puta u ispravama spominje 850. g. Oko 992. g. spalio ga je car Samuilo. Krajem 10. st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno neovisan od Splita. Od 1205. g. Mletačka Republika, koristeći križarski pohod, vlada Dubrovnikom, što traje do 1358. g. U vrijeme mletačke vlasti, Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva.
Iako je priznavao mletačku vlast, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat te ostale organe gradske samouprave. Komuna je 1272. g. dobila statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana.
Stanovništvo se dijeli na bogatu vlastelu: patricije (nobiles cives), gradski puk - pučane, obično na poslovima trgovaca i kapetana, kao i pisara, i kmetove, seljake koji rade za vlastelu - obrađuju zemlju. Patriciji se pokušavaju zatvoriti unutar sebe, no posljedica toga je odumiranje vlastelinskih porodica. Morali su popustiti te sklapati brakove s pučanstvom.
U vrijeme uspona Raške uspješno se branio od njenih napadaja. U 13. st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat, tj. Pelješac sa Stonom. Srpski Car Dušanprepustio je Dubrovniku kontrolu nad Stonskim ratom (Pelješcem) uz naknadu od 500 perpera, plaćanje poreza. Godine 1345. i Mljet ulazi u sastav Republike.
Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovnik je osigurao kada je početkom 14. st. od Bosne kupio Primorje i početkom 15. st. Konavle(primorski dio 1333., a konavoski dio s tvrđavom Soko te Cavtatom i Obodom 31. prosinca 1426.). Tada su utvrđene granice Republike koju od kraja 15. st. priznaju svi dubrovački susjedi.
Dubrovnik je potpisao brojne međunarodne ugovore s talijanskim gradovima (posebno s Pisom) i ostalim susjedima u zaleđu (Bosna, Srbija), većinom osiguravajući prevlast i povlašten položaj dubrovačkih trgovaca.
Zadarskim mirom 1358. g., Mletačka Republika se odrekla svih posjeda na istočnoj obali Jadrana u korist Hrvatsko-UgarskeKraljevine. Dubrovnik je, u uspješnom diplomatskom potezu, prihvatio simboličnu vrhovnu vlast kralja (Ludovika I.), koja nije Hrvatsko-Ugarskoj davala doslovno nikakav utjecaj nad komunom i plaćao im je danak od 500 dukata, čime se zaštitio i od nasrtaja Venecije.
Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i neovisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. g. razvija se u samostalnu i priznatu Republiku.
Procvat Dubrovačke Republike
Crkva sv. Vlaha
Dubrovačka Republika je bila patricijska aristokratska republika u kojoj je vlast imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću(parlament). Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo - Vijeće umoljenih (Senat) koje se brinulo za vanjske poslove, te Malo vijeće(izvršna vlast). Knez se birao na 1 mjesec kako bi se spriječila ikakva korupcija. Nije bilo stalne vojske, nego su bili samo redari i straža, a ako je bilo potrebno, uzimali su se plaćenici. Dubrovnik je donio uredbu o ukidanju ropstva i zabrani prijevoza robova 27. siječnja 1416. godine, što je prva zabrana ropstva u Europi te prvi priznaje neovisnost SAD. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika, što ga je činilo jednim od većih gradova u Europi (London oko 50 000, Firenca preko 100 000).
Dubrovačka Republika doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Turcima (iako im plaćaju danak, zadržavaju slobodu, neovisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanskog Carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu s Turskom, ali i Italijom i Španjolskom.
U bugarskom glavnom gradu Sofiji, postojala je crkva sv. Marije i sv. Vlaha, koju je puk nazivao "Dubrovačka crkva", i koja je dugo vremena bila jedino mjesto u Osmanskom Carstvu u kojem je kršćanima bilo dopušteno služenje euharistija.
Grb Dubrovačke Republike i danas Grada
Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu (oko 180 brodova), po jačini i veličini treću u svijetu. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Sredozemnog mora i stizali sve do Engleske, a postoji i dokazani slučaj da je dubrovačka karaka došla do obale Sjeverne Amerike, gdje su se pomorci pomiješali s lokalnim stanovništvom. Također je poznata i jedina dubrovačka kolonija u svijetu, u selu Gandaulim, kod Stare Goe u Indiji, još stoji Crkva sv. Vlaha,[5] zaštitnika Dubrovačke Republike i Dubrovčana.
Temelj gospodarstva Dubrovnika činila je posrednička trgovina i pomorstvo, ali i obrti i veleobrt. U 15. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i gospodarske ustanove. U starom putopisu sir Richarda Guylforda hrvatskom obalom 1506. godine koji je sastavljao prigodom hodočasničkoga putovanja u Palestinu koje mu je bilo krinka za informiranje o mletačkoj ratnoj brodogradnji, Guylford o Dubrovniku piše kao o hrvatskome gradu. Nedvosmisleno ga je locirao u hrvatsko kraljevstvo. U istom zapisu ne pravi razliku između Slavonije i Dalmacije, za koje drži da se teritorijalno poklapaju – osim što je 'Dalmacija' dakako stariji i više rasprostranjen termin. Drugo, on cijelu 'Slavoniju ili Dalmaciju' naziva 'hrvatskom pokrajinom'. [6]
U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Utemeljuju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se i produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine.
U Dubrovniku je najviše poštovana bila sloboda. Imao je svoju zastavu (s likom zaštitnika sv. Vlaha i drugu s natpisom"LIBERTAS - lat. Sloboda"), grb i vojsku. Uspostavio je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim europskim zemljama. Njihove interese na dvorovima europskih vladara zastupaju njihovi poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca.
Važan saveznik dubrovačke slobode bila je Španjolska, a najveći neprijatelj njegovoj neovisnosti i slobodi Venecija. U drugoj polovici 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su velika zemljopisna otkrića i revolucija cijena koja obezvrijeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i nizozemskih pomoraca je sve veća.
Opadanje
Godine 1667. Dubrovnik je gotovo uništiosnažan potres u kojem je stradao velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno.
Potres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke Republike, naime otkrićem Amerike trgovački su se putevi premjestili na Atlantik, izgradnja splitske skele od strane Mlečana te činjenica, da više nisu imali monopol na trgovinu s Turcima jedni su od glavnih uzročnika. Potres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nedaća koje su u to doba pogodile Dubrovnik.
Placa, Stradun
Nakon višestoljetnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okružju - Mletačke Republike i Otomanskog Carstva, opća europska ofenziva na Turke (poraz pod Bečom 1683., kod Mohača 1687.) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Turaka i uzimanjem trebinjskog kotara posve odrezali Dubrovnik od Turskog Carstva i doveli ga u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. morala se Mletačka Republika povući iz Popova polja i vratiti ga Turcima, a tom je prilikom provedeno prvo sustavno razgraničenje Turske i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomacijom, oslobodili opasnosti, da ih Mletačka Republika okruži i odvoji od zaleđa.
Mirom u Požarevcu 1718. Dubrovčani su turcima prepustili koridor između Neuma i Kleka koji je ostao Turcima,kao ne bi bili u izravnom dodiru s uvijek prijetećim mlečanima . Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tijekom ratovanja s Turcima (1683.-1699.) Dubrovčani su se odlučili ponovno prihvatiti simboličnu vrhovnu vlast ugarsko-hrvatske krune i obnavljaju ugovor iz 1358. g. U 18. st.ponovno jača dubrovačko gospodarstvo i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih europskih pomorskih sila na Atlantik Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike.
U 18. st. Dubrovnik ima više od 85 konzulata. Najjači gospodarski činitelj bilo je građanstvo, jer se vlastela nakon potresa 1667. g. prorijedila.
Nestanak Dubrovačke Republike
Karta Dubrovačke Republike prije ukidanja 1808. godine.
Početkom 19. st. na sceni Europe pojavljuje se Napoleon, što bitno utječe i na povijest Dubrovnika. Dana 26. svibnja 1806. u Dubrovnik ulazi vojska francuskog generala Lauristona, koja okupira Grad, a 31. siječnja1808. maršal Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont ukida Dubrovačku Republiku, unatoč protivljenju vlasti Republike. Nakon propasti Napoleona, na Bečkom kongresu1815. dubrovački diplomati pokušavaju obnoviti Republiku, no ne uspijevaju zbog austrijskih težnji za širenjem teritorija. Pod vodstvom Điva Natalija Dubrovčani dižu bunu 1813. i oslobađaju se strane vlasti, ali za nekoliko mjeseci austrijska vojska ulazi u Grad i prekida pobunu.
Nema komentara:
Objavi komentar